...ZNaš li ti, kćeri moja, koliko je onih koji kroz ovaj život prođu radosni? Onih koje ne boli, koji nisu osjetili razočarenje, gubitak, bol, izdaju, strepnju, patnju? Onih koji se bezbrižni bude iz slatkog sna, bezbrižno žive dane, bezbrižno tonu noću u san? Ne znaš? Hoćeš da ti kažem? Takvih nema, nježnosti moja. Nije ih ni bilo, neće ih biti. Nikad. Zato digni svoju lijepu glavu, obriši tu suzicu, zatomi uzdah. I mene štošta boli, i u meni vrište nemiri, a ja ti se smiješim. Nasmiješi se i ti meni. Može i malo, samo malkice, ali se nasmiješi. Zato što to želim, što ću se radovati. Jer, bez obzira na sve, ovaj život je sve što imamo, jedan je jedini i prokleto lijep...
- - -malo kasnije:- - -
"Nikuda više ja ne idem, mama. Ovdje cvjetaju ruže, tamo je trnje i korov, ovdje je tišina, a gdje je tišina tu je spokoj."
![]()
Bookmarks