Vaša poezija - podijelite s nama

[slaven27]

Djevojka iz grada

Sreo sam je hodajući gradom

ušla je u moj svijet kao lahor, kradom.

Ne očekujući ništa,

postala mi mašta

Ime njezino nisam znao,

ni't nekoga tko bi mi ga dao.

Tražio sam nešto malo,

premalo da bi mi se dalo.

Emocije su jasne!

To lice sanjam često,

poljupce u mraku,

drugu dušu za sreću,

nju - djevojku iz grada

[slaven27]

Kao Junija

Primijetio sam je u mistici crkve

dok je dijelila Krista.

Pamtim joj osmijeh,

taj posebni pogled.

Slobodna je, a za takve često nema mjesta.

Gurnutoj na rub „elite“

kult poslušnosti nije ležao,

to nije njezin ideal, duh joj je bježao.

Iznenadila me u kritici institucije,

ne vjeruje u patrijarhalne mistifikacije,

kao Junija istinu traži,

preuzvišenim ocima su drukčiji draži.

Očarala me u ozbiljnosti Velikog petka,

srce dotaknula u snu uskrsne noći,

u sjeni svijeće,

uz odjeke evanđeoskog retka.

[Ptičiji let]

Želim ti reći ...............

Večeras me pusti …
da izgovorim nešto lijepo!
Pusti neka krenu riječi . . .
Neka poteće rijeka …,
Neka se ne čuje žamor glasan,
Neka nema zastoja…
Želim ti reći, ono što odavno nisam
Nešto me sputava… ipak ….
me pusti da kažem nešto lijepo
Želim da znaš da moje usne…
dugo vježbaju zamišljene riječi
Riječi tople, nježne…
a ipak ostaju neizgovorene…
zarobljene

[Ptičiji let]

Prijepis



" Nek Ti život bude pjesma,
nek ti život bude stih.
A kada se probudiš
neka te na vratima raja
dočeka netko toliko običan,
tebi toliko drag."

[Ptičiji let]

Zov duše

I dok udišem miris zore
suze se slijevaj niz moje lice,
tih jecaj se čuje,
tišina je oko mene

Znam da me čuješ, znam
izgovorene riječi su ko olovo teške
pokajanje ne može
izlječiti moju dušu, udarac je bio jak.

[Ptičiji let]

Bila je. . .


Bila je vitka i lijepa kao breze,
krotka poput srne,
nestvarna kao san, dobri anđeo,
nedokučiva tiha rijeka, tajanstvena šuma …

Bila je, ako je uopće, bila
kao vila koja se pojavi i nestane,
a kada je poželiš, opet dođe.
Ako je postojala zvala se Marija,
a ako nije ime joj san . . .

[Ptičiji let]

U tišini doma svoga

U tišini doma svoga,
razmišljam o tebi, o nama
tražim nit koja nas spaja,
zamišljam tvoj osmjeh.

Izblijedjele slike sjećanja radosti,
mijenjam maštom, željom i
mogu li reći stvarnošću.

U tišini doma svoga,
tiho izgovaram ime tvoje,
moj pogled je usmjeren u tvoju sliku,
ne šalješ mi osmjeh, niti poljubac,
niti slika odiše srećom.

Jedino što osjećam je to da je nekada,
nekada bila spona, a sada praznina
je zauzela to mjesto, uselila se nepozvana,

u tišini doma svoga želim tebe,
moje oči te traže, moja duša te treba
a ti, ti si daleko…
pogled prema nebu, nemoj suze svoje kriti
i možda, kažem možda me s osmjehom gledaš
i da mi je, da mi je znati koju poruku mi šalješ.

posvećeno mom ocu.

[Ptičiji let]

Zov duše

U molitvi s tobom:
ostaje jedno,
duša prazna a zovi isti,
istinski vapaj naših riječi
ostaje bolan…

molitva jedna, a misli dvije
kamo odlaze naše riječi,
uistinu gdje su upućene naše misli?
u molitvi s tobom ostaje zbogom,
tiho, iskreno, a glasno ne rečeno

Kažeš budi sa mnom, budi tu,
Molitva moja; u prekidu je
Zašto je moj zov prazan?
a jesam prisutna, jesam tu
daljina je ispunila moju dušu!

[MAGROVICA]

sunce sja ,zvjezde trepere ,kamenčići se kotrljajuma.........daj p............e!

[Nevermind]

prosjak i svjetlo

smrt i tuga
ljubav i dobrota
antilopa i lavica
stopiše se u jedno u toj brzoj igri svjetla
u kratkom pokretu ukradenom iz svijeta običnog
u iznenadnom bljesku nad pustinjom života
u tom fenomenu predivnom
pred očima njegovim

ovaj se nasmije kao i uvijek naruga mu se odozgo
reci mi zašto sad plačeš prosjače moj
šta sam ti napravio
začudi se nemušto

zažalit ćeš sveznajući sav očaran prozbori
zažalit ćeš ko nikad do sad
jer živ sam opet čuvaj me se zapjeni se na oca predobrog
sreća i srdžba dugo ne složiše rečenicu osvete
kad je napokon odškrinuo usta

samo hvala ti reče

[NIKITA_ST]

Sjetno,sretno,prkosna baš mi se sviđa

[Nevermind]

miš

zlatni prsten nasred minskog polja svijetlio
samo on ga vidje pa i hrabrost skupi
ukrade ga onakav oprezan kakav je
miš mali jadni
sad nezna šta će s njim
samo ga gleda gleda gleda
opčinjen od ljepote poželi ga ostavit tamo
jer ga nije vrijedan nikako
pa pojurit natrag
nasumice

[Isidora]

dolazi noć po mene opet
u bundi od crnog mekanog krzna
da me umota u snove o tebi
da ne mislim
da ne vidim da me nema
da si me rastavio na atome i molekule
i njihove atome i molekule si razbio
i njihove isto

rasturio si me
lako i neprimjetno
kao lažni branitelji državni proračun

[NIKITA_ST]

?

Ja sam kao tvoja mala ptica..
Ponekad zarobljeni slavuj
koji plače i žali pjesmom,
ponekad pak ptica rugalica
čiji te pjev dovodi do ludila.

Zaboravio....

Zaboravio si kako čeznutljivo
slušaš me dok sam na slobodi.
Izrasla su mi krila ponovo,
neko ih vrijeme nisi kresao,,,,zaboravio...

Isto kao što zaboravljaš,sve češće
"nahraniti me i napojiti"
Nije teško biti gladna i žedna,
ali...zaboravio?!

Strpljiva ću ptica od sad biti,
pjevat ću ti sve tiše i sve manje,
dok jednog dana ne zaboraviš
zatvoriti vrata krletke.

Tad ću ti opet pjevati iz daljine,slobodna.
Opet češ upijati svaki moj zvuk kojeg ti uputim.
Sada znam što je to krletka života,
ne vračam se više tamo.

Budi ptica samnom,
dođi,,,jer ima ptica koje same umiru pjevajući.

[zvjerki]

Zašto mi naviru suze?

Odjednom se sjetim mjesta na kojima smo zajedno bili,
i svih onih na kojima nismo,
i onih na koje te želim odvesti,
i onih o kojima si ti pročao meni.

Sjećam se naizgled nedostižnog vrha
jedne planine u oblacima
koju smo popeli pijani o ljubavi i vina...

I prije toga obala jezera okovanih ledom
i klizavog snijega po kom smo se valjali
uz dobru crnu pivu....

I kako smo vodili ljubav jednog novogodišnjeg jutra
u hotelskoj sobi predivnog europskog grada....

...elitna večera uz čardaš
i jeftine palačinke uz teško crno vino....

Sjećam se vatrometa nad starom stranom metropolom
i nekih drugih nad našim hrvatskim selima...

Sjećam se pitomih brega i popevki,
gemišta i rakija, štala i livada, dvoraca....

...Berlina...

....malenih zaljeva poznatog kraja, rijeka i rječica,
beskrajnog mora po kojem još nismo plovili....

....jednog trošnog apartmana na kraju svijeta gdje se nikome ne žuri....
....dobre ribe...

....jedne divlje rijeke na izvoru
i njenog čuvara koji stavlja sol u kavu...

...jedne divlje rijeke na ušću...

...gljiva i borovnica...
...rakova...

...mladića i djevojaka, pijanih, kojima smo se smijali i zavidjeli....

...rastavljanja i sastavljanja šatora...
...ludiranja po koncertima...
...opijanja po birtijama....

...dubokih špilja i stogodnišnjih šuma...

...veprovine i ždrebetine...

...roštilja, svatova, rođendana, tuluma...

...balkona ispod kojeg je napadalo dva metra snijega
i škole skijanja...
...vjetra što ledi...

...smijeha...

...jegulja i žaba...

Zašto mi sada naviru suze?
Još uvijek je dovoljno vremena u našim životima da odemo kamo smo htjeli...

Da ti pružim ruku?
Hoćeš li mi pružiti ruku?

[puknuti]

saku noć senjam jen san
senjam ali se navek prerane zbudim
ni sam neznam zake z sna zidem van
ali kad se zbudim prve v nebe gledim .

senjam si tak kak da farmer zgledim
bike hranim konje gledim
sluškinju za pizdu držim
kad se zbudim samo pred špiglom stojim .

možda poslje nastavim o dvoru i lopati
da li je bolje imati ili vtuđem spati
ali sad idem probati još jenput zaspati
možda buju biki znali mućati

[Bozanstvena]

saku noć senjam jen san
senjam ali se navek prerane zbudim
ni sam neznam zake z sna zidem van
ali kad se zbudim prve v nebe gledim .

senjam si tak kak da farmer zgledim
bike hranim konje gledim
sluškinju za pizdu držim
kad se zbudim samo pred špiglom stojim .

možda poslje nastavim o dvoru i lopati
da li je bolje imati ili vtuđem spati
ali sad idem probati još jenput zaspati
možda buju biki znali mućati

[NIKITA_ST]

MATERIN BADNJAK

Otkucava stara ura,
tako sporo ...tik-tak..
Kroz odškrinut prozor
meko svijetli,
nježni mjesečev zrak.

Tiha je noć,
badnjak kuca na vrata,
a stara mati sama gleda
poklopljene kazaljke sata.

Samoća je guši,
suza u oku peče.
"Sretan Božić mati",
htjela bi da neko reče.

Polako ustane,
dok bol u grlu steže,
cipele obuje
i maramu sveže.

Izađe u noć
sklopljenih ruku,
tamo gdje može
isplakati muku.

Klekne,...prekriži se,
gledajući u nebeski svod,
"Sretan ti Božić sine",
reče i poljubi grob.

[tonkica051]

niki

baš lijepa, tužna, tužna pjesma

[NIKITA_ST]

Ako je to poezija, onda barem dokazuje da ima poezije slabe. Pitam se kakav bi naslov mogao dati ovoj poeziji ? U žalosti od kratkoće izraza, ovo je poezija Megalomanije. Inače htjedo biti tako tolerantan.

Naravno da ima slabe poezije,al meni ova baš draga zato jer je moja,pa makar i slaba bila.
Cijenim kritiku i žao mi je šta sam ti potrošila vrijeme na čitanje ovog sranja,al ko te tjero? ja nisam