Poezija

[Grazia]

Ljubavna Pjesma

Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rijec u sumu
i samo si ljepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nijema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sjen i eho budu sve sto sjeca.

Srce ima povjest u suzi sto lijeva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosnijeva.
Poljubac je susret najljepsi na svijetu.

Od mog prividjenja ti si cijela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bjese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.

JOVAN DUCIC

[Grazia]

PJESMA ZA NAS DVOJE

Znam, mora biti da je tako:

nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog srece tvoje
i srece moje.

Po obrazima vjetar me mlati.
Cupa drvecu žutu kosu.
U koji dio grada da svratim?

Dan je niz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.

Koga da pitam,
smiješan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?

Il' je vec bilo?
Trebalo korak?

Možda je sasvim do mene došla,
al' ja: za ugao skrenuo,
gorak,
a ona: ne znajuci prošla.

Možda smo cijelu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?

Da. Mora biti da je tako.


Miroslav Antic

[Grazia]

ova mi je naj naj

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
_________________

[Grazia]

Mostar... prva godina faxa (knjizevnosti) i prva ljubav. Voila!

Mostarske kiše

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još ne dozrele

Govorio sam joj
Ti si derište, ti si balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj
Ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom

Nije bilo sunca, nije bilo ptica
Ničeg nije bilo
Pitala me je imam li brata,
Šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea
Sve me je pitala
Pitala me je da li bi mogao sa svakom
Tako sačuvaj Bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Ili nije smela, vrag bi je znao

Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali, ljubičasti
Ili mi se čini
Pitala me je da li sam Hrvat
Imam li devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko Božićni zvončići moga detinjstva
Zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju mahalu
Ej, Sulejmana othranila majka

Ona je prostrla svoje godine po parketu
NJene su oči bile pune kao zrele breskve
NJene su dojke bile tople kao mali psići
Govorio sam joj da je glupava
Da se pravi važna
Svetlana, Svetlana
Znaš li ti da je atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije
Sve sam joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala

Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke
Neretva žderbica
Pod starim mostom Crnjanskog joj govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan

Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U džamije je vodio
Karađoz beg mrtav, premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela
Malo plakala kao i sve žene.

[Grazia]

Treba Znati

To znati treba, nasmijan biti
Od svega ostaje nam zlo
I kada treba suze liti
Sve bolje odlazi na dno
To znati treba, po svaku cijenu
Spasiti makar svoju cast
Kad odu, da se ne okrenu
To mogu najjaci od nas

Uprkos svemu, svojoj sudbini
Mozda ce lako moci drugi ko
sakriti suze kao na bini
Al' ja, o srce, ne znam to.

To znati treba, poci od stola
Kad ljubav vec je dala sve
Licem na kojem nema bola
I nitko da to ne cuje
To znati treba, skrivati muku
Pred svima cuvati svoj lik
Na usta treba staviti ruku
Ugusiti ljubavni krik

To znati treba, ostati hladan
Srce je mrtvo, nema vise sna
Treba i tada, ma kako jadan
Al' toliko te volim
Ne vrijedi da se zna
I neka mogu svi
Ne mogu ja.


Sarl Aznavur

[Grazia]

Vera Pavladoljska

Lukavica je htjela da me nadlukavi
Punio se mjesec u avgustu kao lokva
Ispaljivane pune duge preko jezera i glava
Na radilistima u rudnicima boksita
Ubjedjivao sam nepoznate ljude
U tvoje ime
Vera Pavladoljska

Grjesile su pijane ptice u prostoru
Prepelica je kljunom gore okretala
Svijest je mrcala medju liticama
Gonjen tocilima krsima i gubom
Do grla u zivom blatu mislio sam
Koliko si me voljela
Vera Pavladoljska

Mrak je u mraku sjao kao zivotinja
Grom u lancima camio za brdima
Molio sam za sluh fizickih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonijemog mladica
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska

Cio dan u nebu izgorio mjesec
Pod laznim imenom ljeci svoj pepeo
U mrcavi medju dvojnicima
Dok muzika snijeg u usi ubacuje
Kleo sam se u obe ruke narocito desnu
Da te nisam volio
Vera Pavladoljska

Udvarao se nepoznatoj djevojci
U kanjonu Tare kod Kolasina
Govorio istine na svim jezicima
Zario i palio da ih povjeruje
Dok je sutjela sjecao sam se
Da si mi najkrupnije lazi vjerovala
Vera Pavladoljska

Pjevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svijetu me na te podsjecalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cijela plaza da ti se uzalud udvara
Kako te tjeram da ides iz glave
I kako neces
Vera Pavladoljska

Kulo crnog zara pod slijepim ocima
Zarazna zvijezda sve i svasta sazdi
Dok mi se padobran nije otvarao
I kad sam u zavicajne bezdane padao
Pricali su da te zovem iz sveg glasa
Al nisam priznavao
Vera Pavladoljska

Ronio u najdublje, bjezao u gore
Da te glasno zovem da nitko ne cuje
Bio sujevjeran - pitao prolaznike
Kako tvoje lice zamisljaju
Ceznuo da cio dan prolazis kraj mene
Pa da se ne okrenem
Vera Pavladoljska

Na ljubavnoj promaji izmedju dvije zvijezde
Nevidljivi uhoda ima nesto protiv
Zedj za rakijom je slicna fantaziji
U teretnom kamionu koji juri snijegu usred leta
Bile su dvije usne nepismenih zena
Po ugledu na tvoje
Vera Pavladoljska

Po nevremenu sam lovio na ruke
Med zlatnih meridijana u vodi
Opisivao oci jedne zene mjesec dana
U vlakovima bez reda mnoge saputnice u prolazu
Ubjedio da su mi sve sto imam u zivotu
Misleci na tebe
Vera Pavladoljska

Pita za mene metak lutalica
Sada me pogresno trazi oko zemlje
Vucen tajnim magnetom mog cela
Napija mjesec da prokaze gdje sam
Zlostavlja mora kusa zrak i podmicuje
Ti ces me izdati
Vera Pavladoljska

Traje monotona biografija sunca
Sve sijalice gore usred dana
Slovoslagaci su sretni dok ovu pjesmu slazu
Zrak ne shvaca da sam sebe bombarduje
Jedan od vlasica sklon je porocima
I jedni i drugi vjetrovi te ogovaraju
Nekoliko drzava tvrdi da si njina
Ti si na svoje ime ljubomorna
Kablogrami se u dubokoj vodi kvare
Nitko ne zna gdje su slova tvog imena
U mrtvim i laznim jezicima u pogresnim naglascima
U rukopisu zvijezda po nekoj samoj vodi
Ko ce uhvatiti sjaj samoglasnika
Koje ptica kuka
Vera Pavladoljska

[Grazia]

Iz šarenog mnoštva

Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
unio sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dvije duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.


Dragana Konstantinovic

[Grazia]

Ekspres za sjever


Možda nitko nije umio da te želi ovako kao ja noćas.
Tvoje ruke bijele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dječački priljepljenim
uz okno vagona, nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,
i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,
putujem,
evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslućene predjele,
da drveću pozelim najljepšu laku noć na svijetu,
da se vrtim kao lišće,
kao vjetar po travnjacima,
kao zvijezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature, liftove i ocean.
Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

(M. Antic)

[Grazia]

Plava zvijezda

Iza šuma, iza gora,
iza rijeka, iza mora,
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka
čudna neka zvijezda plava,
zvijezda prava.
Čak i ako ne vjeruješ.
probaj toga da se sjetiš.
Kad žamuriš i kad zaspiš,
ti pokušaj da je čuješ,
da osjetiš,
da je stigneš i uhvatiš
i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lijepše da se spava:
da se sanja do svitanja.
Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.
Mora druga da se nađe.
Treća.
Peta.
Mora u snu da se zađe
na kraj svijeta.
I još dalje iza kraja:
do beskraja.
Mora biti takve zvijezde.
Što se čudiš?
Pazi samo da je negdje
ne ispustiš dok se budiš.
Jednog dana,
jedne noći,
ne znam kada, al znam tačno,
izgledaće nebo bez nje
tako prazno, tako mračno.
I sva sunca
sve ljepote
i sve oči što se jave,
nikad bez nje neće biti
sasvim tvoje, sasvim prave.
Ja ti neću reći šta je
ova zvijezda čudna, sjajna.
Kad je nađeš - sam ćeš znati.
Sad je tajna.

toliko od mene, sad malo vi..

[Grazia]

ajmo dalje...

San o Mariji

Ja nisam nikad vidio tvoga lica,
a pregrst sunca,
jedina sto je pala na moj put,
bjese iz tvoje ruke.

Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.

Jedna jedina radosna
vijest, sto je pala u moj kut
bijese iz tvojh usta.

Prastaju se putevi tamom i zaboravom.

Jedan tren je stala
uboga dusa, ne znajuci kuda s'ocima,
i drhala.

Tako je prosao zivot.
i nikad nisam vidio tvog lica.

(Ivo Andric)

[Grazia]

Ceznja

Danas cu ti dati, kad vece padne,
U svjetlosti skromnoj kandila i svijeca,
U cistoti duse moje, nekad jadne,
Citavu bujicu proljetnjega cvijeca.

U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje
Srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zabljestace boje
U taj svezi trenut prvoga saznanja...

Sve ce biti ljepse, sve draze i vise,
Noc koja se spusta, svijet sto mirno spava,
Dugo mrtvo polje na kome mirise
Krzljava i rijetka u busenju trava.

I tako kraj cvijeca ostacemo sami...
- prolice se tada, kao bujne kise,
Stidljivi sapati u blazenoj tami,
I rijeci iz kojih proljece mirise...

(M.Rakic)

[Grazia]

BEAUTY

beauty is a gift of god
love and affection
beauty and warmth
pleasure and comfort

beauty is a desire
of lovely face and heart
beauty is a melodious tune
beauty is art

what is beauty
without love and affection
beauty is happiness
of a kind nature

such a beauty aishwarya rai has
impressive and bold eyes
if she can be beautiful
so can u be

be good and have some fun
being beautiful is a kind of a duty
beauty is of love and affection
not any kind of rejection

sakshi mathur

[Grazia]

Between Two Days

She passed by the house
Where the light is turned on, milk drank and one sleeps
And left on the pavement her footprints
Like piano keys
Since then I bear on my lips
A kiss as large as her forehead
And I am thinking up a word
That will find and recognise her

I was born this morning in spite of all statistics about me
And still I am older than the morning and tomorrow
And have forgotten nothing that was
Before my birth
And remember everything that was after my death
And cannot be blamed for anything that happened yesterday

I speak
I am silent
A spoken word faces me
Accuses me
I smile
The word returns ashamed to my mouth
My words do not recognise me

I loved her
And met her on the pavement
On the morning of my birth
And was sorry that she existed still yesterday.

(B. Miljkovic)

[Grazia]

The Best Is Yet To Come

Out of the tree of life, I just picked me a plumb
You came along and everything started to hum
Still it's a real good bet, the best is yet to come

The best is yet to come, and won't that be fine
You think you've seen the sun, but you ain't seen it shine

Wait till the warm-up is underway
Wait till out lips have met
Wait till you see that sunshine day
You ain't seen nothin' yet

The best is yet to come, and won't that be fine
The best is yet to come, come the day that your mine

Come the day that your mine
I'm gonna teach you to fly
We've only tasted the wine
We're gonna drain that cup dry

Wait till your charms are right, for the arms to surround
You think you've flown before, but you ain't left the ground

Wait till you're locked in my embrace
Wait till I hold you near
Wait till you see that sunshine place
There ain't nothin' like it here

The best is yet to come.

Ameeen! :pipi:

[KCN]

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

[Grazia]

Ima ih koji su umrli ljubeci se


Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.

Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.

I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.

[Grazia]

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bijednog,
fenjeri.
Da l' noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gdje si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negdje nasmijana,
bogata i rasijana,
gdje smijeh vri?
O, nemoj da si topla, cvijetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni kazalista,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l' se sjećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?

Sjećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas bješe domova cvijetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gdje si sad Ti?

Crnjanski

[KCN]

Notturno


Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vijedje pote:
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.


Dusa je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci:
Placimo, placimo u tisini,
Umrimo, umrimo u samoci.

[Grazia]

Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali nedorecen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svijetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišo si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovde. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i suti.
Ponavlja ga ptica.

Ti ga nećeš čuti.


Golub

[Odraz]

Kao vlak na dalekoj pruzi
by Odraz

...I koliko vremena je prošlo,
na svijet je svašta došlo,
Tuga, rat i glad,
čovjek umire mlad.
A ja samo želim svijet da me prihvati,
da moje riječi ono shvati.
Želim se vidjeti u tvojoj suzi,
kao vlak na dalekoj pruzi.

I ono malo ljubavi koje imaš za mene,
koja ti teče kroz vene,
Zbog koje svijet mi želi suditi,
jer u tvojim snovima želim se buditi.

A onda tama i strah,
lijepa sjećanja postaju prah.
Tvoje usne daleko od mene,
nema te kad loše mi krene.
Hladna riječ mrtvog sistema,
svijet postaje dilema.
A kad dođe zaboravna suza,
ti si i dalje moja umjetnička muza.

Sjediti u tami, čekati znak,
oko mene samo mrak,
Hvata me strah.

Kao janje u Kristovoj ruci,
utapati se u radosnoj muci,
Plivati u tvojim očima,
plivati, i to noćima.
I onda opet u stvarnost se vratiti,
kako stvari stoje shvatiti,
Mislima vrijeme si kratiti.
Ali opet mislim na tvoju suzu,
na moju umjetničku muzu.

I što mi to znači,
kad ovo vrijeme me tlači,
Tuga me hvata,
otvara mi staklena vrata.
U pozadini Nada stoji,
bolja vremena mi kroji,
Sve te godine broji.
I vidim misli tvoje,
shvaćam da ne umire se u dvoje,
Da u mašti krive stvari stoje.
Najljepši san proživljavao sam s tobom,
a onda probudio me Anđeo, proglasio me robom.

Gledam mjesec na krovu,
vrijeme je da završim pjesmu ovu.
Zadnje riječi pišem po ovom papiru,
idem probati zaspati na miru,
Ali ne u tuzi,
ne kao vlak na dalekoj pruzi...