Results 1 to 3 of 3

Tema: Iz arhive sjećanja

  1. #1

    Član od
    Oct 2013
    Lokacija
    Priroda
    Postova
    316
    Zahvala
    44
    99 x hvala u 49 postova

    Normalno Iz arhive sjećanja

    Nije ovo lijepa priča,ništa ovdje smiješnog nećeš naći,zapravo, čitati je i ne vrijedi.

    I

    Ima jedna priča mala....

    Pod kamenom crnim nijema usta zbore.
    Mrtve riječi paraju tišinu.
    "Odlazi,ne vračaj se više."



    Sjela je na rub crnoga mramora i zagledala se u sliku.To lice,nekoć tako drago gledalo je u nju,i činilo joj se da se smješka a oči gledaju u daljinu,prolaze kroz nju a ne dotiču je, i sjeta joj kroz srce prođe na trenutak,a onda opet ona tuga što godinama pritajena na dnu duše čeka trenutak neopreza da provali silinom nabujale rijeke razlije se na sve strane umornoga srca.I sve su misli stale,ničega u trenutku više nema,samo uvijek isto pitanje bez glasa u tišini mira počivališta vrisne-Zašto?Što to ima u ljudskome srcu, u srcu onoga što ti život dade da može riječi teške izgovoriti lakočom i u zadnjem dahu kraja bitka svoga ne reći-oprosti.



    "Odlazi,ne vračaj se više."

    Toga je dana sve bilo nekako užurbano,pripreme su se vršile za krštenje njenoga nećaka,dječačića što poduprt roditeljskom brigom tek treba kroz život kročiti .Skupljajli se uzvanici-rođaci i kumovi,djedovi,bake.Došla je i ona,sa svojom obitelji,važan je to dan u životu svakoga djeteta,položiti će se zavjet, primiti sakrament,predati dijete Bogu,a njegovi roditelji sa kumovima obvezati da će ga kroz život voditi i dati mu svu svoju ljubav i pažnju.A nakon krštenja slavlje,trpeza bogata,veselje,pjesma.....
    Sjedila je nasuprot njega.Dijelio ih je stol prepun poluispijenih čaša i tanjura rasprostrtih po bijelom stolnjaku.Netko je započeo pjesmu i začas se prostorija ispunila glasovima u akordu.Pjevali su svi.Osim nje.I njega.Osjećala je kako je probada njegov pogled pun gnjeva i kako mu na lice mračna sjena sjela.Sjela i ostala.Nije znala što se događa.Odkuda sada nakon toliko smijeha i pjesme u očima srđba,što to čovjeka može nakon nekoliko ispijenih čaša toliko uznemiriti da usred slavlja potone u mračne misli pune bijesa.

    "Idem,i neću se vratiti dok ne kažeš -kćeri,oprosti"
    .
    Slijedećega je dana došla u kuću svoga djetinjstva,kuću za koju su je vezale uspomene prvih sjećanja svoga postojanja,igara sa bratom i ocem kojega je obožavala.U njenim mislima je uvijek bio on onaj prvi,oslonac na kojega je mogla računati i koji je pomagao u školskim obavezama,koji je uvijek pronašao trenutak za igru ili barem malo razgovora nakon što bi došao sa posla željan odmora i mira.

    Zatekla ga je nasred dvorišta.Stajao je i gledao je mrko,ona mračna sjena na licu još je bila tu,oči su se caklile u bijesu neizrečenih riječi i nijedno od njih njie izustilo niti glasa.Samo su se nijemo gledali,ona u njega,on kroz nju,negdje u daljinu kao da traži i odvaguje riječi što će u jednom trenu morati biti izrečene."Odlazi,i nemoj se vračati. Nikada."


    "Vratila sam se.Četiri su godine prošle.Hoćeš li mi reći-kćeri oprosti?"

    Pod kamenom crnim
    riječi u stihu skrite
    ko divlja rijeka sa izvora bježe.
    Vinu se,polete....

    Bilo je ljetno popodne.Ugodan dan,sunce se skrivalo iza oblačaka što su se poigravali na nebu nošeni laganim povjetarcem i sve je bilo nakako razigrano.Samo se u njenoj duši vodila teška bitka,čežnja za rodnom kućom,za ljudima što su joj život dali, za onim dvorom u kojem se kao mala igrala i radila kolače od blata.I navrla su sjećanja,nizale se slike,djevojčica mala,čuči nasred sobe,haljinica do poda pokriva joj noge,sa lijeve strane mali stolič,sa desne strane iznad ormara na zidu slika na kojoj je lijepa žena sa bebom u naručju.Njena majka.A pokraj nje vjenčana slika njenih roditelja,smiješe se lica iza staklenog okvira,u očima toplina poziva k sebi.I odluči ona da krene.Četiri su godine prošle.Četiri godine tišine i neizgovorenih riječi. Nije više mogla čekati da riječi koje je toliko željela čuti budu izrečene.


    Kako se život zna poigrati sa nama.Pritisnula je kvaku vrata,otvorila su se lako,istom onom lakočom kojom ih je prije četiri godine zatvorila za sobom,gurnula ih prema unutra i na sredini dvorišta ugledala njega.Stajao je mirno,zastavši u pola pokreta,a onda se okrenuo prema njoj i čekao da priđe.Šutio je.Niti riječi nije prevalio preko usana, a nije niti ona.Samo su se gledali,sada u oči,a riječi su se penjale do usana ali bi tu zamrle prije nego bi se pretvorile u glasove.Na njegovom se licu nazirala nelagoda,činilo se da će svaki čas ili progovoriti ili se okrenuti i otići.Nije to mogla dopustiti.Ne da ode.Predugo se gorčina skupljala u njenoj duši i predugo su riječi koje je godinama spremala u najdublji kutak srca bile zarobljene i prekrivene prašinom.Htjela je izreći svu bol koju je nosila u sebi,htjela je stajati tu ispred njega i nizati riječi što su htjele na silu pobječi ali nije mogla.Udahnula je duboko,i samo tiho rekla-tata,vratila sam se.Želiš li mi nešto reći?Disao je duboko,na čelu su mu se pojavile bore,lice je mijenjalo boje,ali riječi se nisu čule.Usne su se micale,glas nije izlazio ,ruke su bile opuštene i niz bokove su mrtvo visjele kao da u njima života nema.A onda su se začule riječi-glas mu je bio opor,drhtav,ali je jasno čula kako izgovara-majka ti je u kući.I okrenuo se i otišao.Htjela je zakoračiti,krenuti za njim,govorila je riječi koje nisu izlazile iz ustiju,nijemo vikala da stane.Niti su se riječi čule,niti su se noge pomaknule.Sve je bilo oduzeto,uzeto,i zamučenim pogledom samo je u tišini pratila kako nestaje iza vratiju podruma,vrata se zatvaraju,a ona stoji nasred dvora sama, i na trenutak joj se učinilo da ovo i nije stvarnost,probuditi će se svakoga časa i shvatiti da je to samo još jedna noćna mora ,ista ko i sve one što su u protekle četiri godine krale mir njenog sna.
    __________________

    Prolazile su godine.Jedna za drugom,nizale se neprimjetno,i zapravo se i nije sjećala kada se počela gubiti napetost što je uvijek nekako pritiskala njene pokušaje da dopre do njegovog srca i otopi taj led što ga je godinama stiskao tako snažno da nije mogao sa lica izbrisati grč koji bi se uvijek pojavio kada bi vidio da dolazi.U jednom je trenutku shvatila da je sve opet kao nekada,sve je bilo pobrisano i nije se više spominjalo.Niti je ona više tražila odgovore, niti su joj se opravdanja nudila.A nije ih niti trebala.Bilo joj je sasvim dovoljno to što je on opet njen otac,njen medonja kako ga je ona zvala od onog trenutka kada joj je kao maloj donio na poklon velikog plišanog žutog medu,jedinu igračku koje se sjeća da ju je ikada imala.Možda zato što je za nju imala posebno značenje,a možda i zato što je to bila jedina kupovna koju je dobila.Nije niti sama bila sigurna u to.
    Nizala su se u njenim mislima sjećanja,sada sva nekako lepršava,razigrana,sve neki radosni i sretni trenutci,koji su potrajali do jedne kasne večeri.Zazvonio je telefon.Zvuk je bio nekako neuobičajeno prodoran,oštar,parao je uši i brzo je podigla slušalicu.Zvala je majka.Nekom inuicijom je odmah znala da poziv nije onaj uobičajeni kojim će izmjeniti par neobaveznih riječi.Svejedno se sledila kada je majka rekla - dođi,ocu nije dobro.

    Otvorila je vrata,a na krevetu je ležao on,u teškom hripavom kašlju,zrak je u pištavom zvuku glasno izlazio iz pluča.Nije mogao udahnuti,doći do malo zraka,lice je blijedilo, onda opet u trenutku dobilo plavo crvenu boju,i u jednom je trenu sve prestalo a on se smirio i nepomično ležao na jastuku.Zgrabila ga je za ramena i počela snažno tresti.Drmala ga je, zvala ga,srce joj je kucalo toliko jako da ga je u prstima ruku osjećala.Nije ju uhvatila panika.Znala je da mora nešto napraviti,probuditi ga.
    Kada se povratio,konačno udahnuo i otvorio oči spremile su ga i odvele u bolnicu.Pregled,pretrage,rengendska snimka.Rak pluča.Bilo joj je jasno čim joj je liječnik snimku dao u ruke,i ona je,iako nikada prije nije vidjela kako takva dijagnoza na snimci izgleda,pogledala.Smjestili su ga u bolnički krevet,oprostila se od njega i u turobnim mislima izašla iz zgrade.
    Te je noći ostala budna.Svi lijepi događaji su se nizali u mislima,a suze su tekle a da ih i nije bila svijesna, nije ih osjećala,osjećala je samo težinu u grudima, pritiskala ju je snagom kamena i nije joj dala disati.Počela je moliti.Molila je usrdno,ponizno,onako kako nikada nije,molila je onoga u kojega i nije vjerovala,nije bila sigurna da postoji.Po stoti je puta ponavljala jednu te istu rečenicu u mislima-
    -Bože,molim te,uzmi deset godina moga života i daj ga njemu, molim te Bože,uzmi i daj mu da živi.Gušile su je suze,gušile su je riječi neizgovorene,gušili su je zidovi sobe iz koje je htjela pobjeći i negdje vani usred poljane glasno vrisnuti,pustiti glas da izađe i da se penje do neba u svom svojem očaju i nemoći koju je osjećala.U jednom je trenutku bol bila toliko nepodnošljivo jaka da je osjetila kako tone.Nije mogla pomaknuti ruke niti noge,nije mogla udahnuti.Uplašila se.Htjela je zazvati muža,ali glas nije izlazio.U mraku sobe mrak je postajao gušći,sklapao se nad njom,htjela je jače otvoriti otvorene oči,ali svijetlosti mjeseca nije bilo.Ležala je tako nepomično nesvjesna koliko dugo,bez misli.Sve je stalo,boli više nije bilo,neka čudna obamrlost joj je obuzela čitavo tijelo,i ono više nije bilo nijeno,nikakve vlasti nad njime nije imala.Potpuni mir,potpuna tišina,ništa se nije micalo.
    Zrak je hvatala ko utoljenik i počela užurbano disati pohlepno ga nastoječi uhvatiti što više u svakom udisaju.Polako su joj se vračali osjeti,najprije je pomakla prste na rukama,a onda i noge.Bol se vratila,srce je snažno kucalo,očaj i nemoć su je opet okovali.Tako je dočekala prvu jutarnju svijetlost.

    Odlazila mu je u posjetu svakoga dana.Obično bi se spremila nakon obavljenog posla,okupala se,uredila,sjela u auto i išla u bolnicu.Ponekada bi jedva dočekala da sve potrebno posvršava i konačno može otići k njemu.Nije mogla propustiti nijedan dan da se ne uvjeri kakao je proveo vrijeme,jeli sve u redu,jesu li stigli nalazi pretraga.Iako joj je liječnik već prvoga dana rekao da se njegov život bliži kraju i da će vrijeme koje će provesti zajedno biti kratko,nije gubila nadu.Nije se htjela predati ,odlučila je da će se boriti za njega sve dok ima i trunke snage u njoj,voditi će njegovu bitku za njega i neće mu dozvoliti da odustane.
    Taj je dan došla ranije nego obično,prilazila je vratima sa zebnjom,srce joj je ubrzano udaralo u grudima.Uvijek se zapravo ponavljalo jedno te isto,uvijek je sa strahom otvarala vrata bojeći se da ga ne ugleda u kravetu i shvati da mu se stanje pogoršalo,da je bolest zarila dublje kanđe i otima ga sve jače i brže.Tako je i sada pružila ruku,ruka je zastala u zraku na pola puta,ostala tako neko vrijeme ,a onda obgrlila kvaku.I opet stala.Htjela ju je prisiliti da je pritisne i otvori vrata,ali se nije ništa dogodilo.Počivala je nemočno na njoj,i tek nakon drugog dubokog uzdaha i namještenog smiješka na licu poslušala,pritisnula je dolje i povukla vrata prema van.Sjedio je na krevetu i na licu mu se pojavio široki topli osmjeh.Prišla mu je i zagrlila ga.Bila je sretna.Još je jedan dan pobjeda bila njihova,podmukla bolest je i taj dan ustuknula,zgazili su je snagom volje i nade.Otišli su u bolničku blagavaonu,sjeli za stol i pričali.

    U jednom ju je trenutku zamolio da ode popričati sa njegovim liječnikom o napravljenim pretragama.Nalazi mu još nisu bili priopčeni,a prošlo je već dosta vremena odkako su bili uzeti,pa ga je zanimalo kavi su.Pretrnula je.Znala je ona jako dobro da su stigli i znala je da ne daju nade za oporavak ali je odlučila prešutjeti mu.U dogovoru sa liječnikom.Pokušala je odbiti,no upornost kojom je ustrajao u svome zahtjevu joj više nije dala mogučnosti izgjegavanja ,pa je nevoljko ustala i otišla u liječničku sobu,i objasnila liječniku zašto je došla.Znala je da sada slijedi trenutak kojega se najviše plašila,puknuti će srce i njoj, puknuti će i njemu,sve će se izgubiti,i nada,i volja za živjeti dane koji su preostali.
    __________________
    Stajala je nasred liječničke sobe. Slušala je liječnika,predložio joj je da mu kaže kako se još čeka jedan nalaz pa će se onda moći nešto konkretnijega reći.Bio je to jedini način odgoditi neizbježno-trenutak kada će on ipak shvatiti da je sve konačno,da nade više nema i da dani što se neumoljivo smjenjuju jedan za drugim cure ko pijesak u pješčanom satu,i kada pijesak iscuri ničega više neće biti.Praznina,mrak,tama.Počela je plakati. Suze su krenula same. Nije ih bila svijesna dok joj jedna nije kapnula na ruku,osjećala je samo nepodnošljivi pritisak u grlu,a onda su počele teči toliko brzo jedna za drugom da joj je liječnik gurnuo u ruku maramicu.Rekao joj je da sjedne i da se pokuša smiriti.Ne može takva pred njega.

    Krenula je natrag onim istim hodnikom kojim je i došla. Gledala je u otvorena vrata blagavaone,i htjela se okrenuti i pojuriti prema velikim izlaznim vratima,ali se prisilila da ide ravno.Teškom je mukom pomicala noge.Sjedio je za stolom i gledao u nju kada se pojavila među vratima.Pričekao je da sjedne i odmah zapitao što je liječnik rekao.Najprije se nasmiješila.Namjestila je na licu topli bezbrižni smiješak,udahnula,nastojala je neprimjetno uzeti što više zraka kako je drhtaj glasa ne bi odao u nastojanju da ga gleda u oči i nasmiješena,sa ležernom lakoćom govori mu laži.Istodobno se sa obje ruke uhvatila za sjedalicu stolice ispod sebe i šakama je pritisnula toliko čvrsto da su joj prsti ostali bez krvi.Imala je osjećaj,ne stisne li je dovoljno jako da će ustati i poletjeti prema vratima,pobjeći od njegovih ispitivačkih očiju punih nade i strepnje istovremeno u trenutku dok bude izgovarala neistinite riječi.Čula je poznati glas kako objašnjava da se još ništa ne zna,i postala je svijesna da se njena usta otvaraju i da to ona govori,a njegove oči,željne dobrih vijesti joj prolaze kroz srce,razdiru dušu.Završila je svoj monolog i stala.Zašutjela.Na njegovom licu se pojavilo olakšanje.A odmah zatim sumnja.Nasmiješila mu se opet.Mirnim i toplim glasom mu ponovila da nalaz nije loš,i da se treba strpjeti da stigne i drugi.Još je jače stisnula prstima sjedalo jer se tijelo počelo samo od sebe dizati,a želja za bijegom je bila neizdrživa.Pogledala je na sat ispred sebe na zidu.Kazaljke su bile na pola tri,i ona si je odredila da će još pola sata tu odsjediti u razgovoru kako ne bi pobudila sumnju u maločas izrečene riječi.Počela mu je pričati o svakodnevnim stvarima,i razgovor je krenuo,sada malo opuštenije.Čak su se i kojiputa nasmiješili jedno drugome,a onda bi se on opet sjetio nalaza pa pitao isponova.Trudila se održati mir i toplinu na licu,gledala ga je ravno u oči,nastoječi biti uvjerljiva u izgovorenim riječima.Nikada nije nikome lagala.Laži se preko njenih usana jednostavno nisu mogle prevaliti u razgovoru sa ljudima.Sada ih je izgovarala lakoćom,o njima je ovisila nada,o tim prokletim lažima je ovisila još jedna noć mirnoga sna njenog oca,i ona ih je odlučno izgovarala svaki puta kada bi on tražio iznova objašnjene.Ona želja za bijegom je nije napuštala.Postajala je sve snžnija pa je svaki čas oči upirala u kazaljke koje su lijeno milile uokrug.Na trenutak,u času kada bi njegov pogled skrenuo sa njenog lica pogledala bi i kroz misli bi joj blijesnulo-još osamnaest munuta.Razgovarali su tako,riječi su tekle,oči bi se uprle u sat,prsti uvijek iznova jače stisnuli,a tijelo se grčilo u očajničkom pokušaju da ostane na mjestu,da se ne podigne,proleti kroz ona širom otvorena vrata.Još deset minuta.....još pet minuta....još tri minute.Kazaljke se nisu micale i imala je osječaj da je prošla cijela viječnost prije nego bi velika napravila krug.Još dvije minute....stisak jači,prste više nije osjećala,još minutu,čula je njegve riječi,o nečemu joj je govorio,ali ona nije ništa shvaćala,samo se njegov glas širio oko nje,gledala je njegove oči,rukama se čvrsto držala za sjedalo stolice,u mislima brojila otkucaje kazaljke sata,još trideset sekundi,dvadeset devet,dvadeset osam,sedam,šest,pet,njegove su riječi lomile tišinu ,pet sekundi,četiri,tri,divje,jedna-tata,sada zista moram poći,kasno je,a još imam posla,budemo se sutra vidjeli.Ustala je polako.Prste nije osječala.Bili su potpuno bijeli,krvi u njima nije bilo.Kao da nisu bili njeni.Krenuli su lagano kroz hodnik.Ispratio ju je do izlaznih vratiiju.Pozdravila ga je,zagrlila i on se okrenuo i krnuo natrag.Zatvorila je za sobom teška bijela vrata.Najprije je stala i počela hvatati zrak.A onda je zajecala,čula je samu sebe kako glas izlazi iz nje,tijelo se pokrenulo,i ona je potrčala,trčala je u suzama ,ridajuči prema autu.Kada je konačno uspjela otključati vrata sjela je ,naslonila se na volan i plakala.....
    __________________

    Prošla je godina dana.Više nije brojila koliko puta se njegovo stanje pogoršavalo,pa onda opet stabiliziralo,uvijek kada bi ostajao na bolničkom liječenju odlazila mu je u posjetu svakoga dana.Taj puta je nije bilo,nije bila kod kuće,obaveze su je odvele daleko od kuće.Majka ju je nazvala ujutro i samo kratko rekla-dođi,požuri,želi te vidjeti.Spremila se odmah.Krenuli su na put iako je zbog bure bila zabranjena vožnja.Nije mogla čekati.

    Nije išla kući,otišla je ravno u bolnicu.Sve je u njoj drhtalo.Zebnja se uvukla u svaki dijelič njenoga tijela,žurila je širokim bolničkim dvorištem,popela se stepenicama,otvorila bijela bolnička vrata i pojurila hodnikom.Trčala je stepenicama na kat gdje se nalazila njegova bolnička soba,gubila dah,srce je udaralo kao da će se svaki čas raspasti,puknuti,raspoloviti.Ovaj puta je pružila ruku,pritisnula bez zadrške kvaku i isti čas otvorila vrata.Teški kašalj,hroptavi zvuk je izlazio iz njegovih pluča,disao je plitko,ubrzano, boreči se za zrak.Na čelu su mu se sjajile kapi znoja,tijelo se grčilo u očajnčkom pokušaju da se napune pluča.Prišla mu je,sagnula se i poljubila ga.Ruke su mu bile hladne,bijele.Gledala je to izmučeno tijelo nekada snažnog muškarca,sada su se kosti prekrivene kožom teško pomicale u nastojanju da sjedne u krevetu.Pitala ga je želi li popiti malo vode.Srce joj se slomilo kada je čula odgovor-zraka mi dajte,da mogu još malo živjeti.
    Zamolio ju je da mu izmasira leđa.Ti su mu pokreti njenih ruku donosili olakšanje,disao je nakratko lakše,a onda bi ga napadaj kašlja opet prisilio da se zgrči i bori za svaki udisaj.Tako su dočekali kasnu noć.Majka je sjedila kraj njega na krevetu,a ona se skupila ispod njegovih nogu,zatvorila oči i bez glasa plakala.Umor ju je svladavao i na trenutke je tonula u san.A onda bi je hroptaj opet prenuo,masirala bi mu leđa,došla bi bolničarka,aparatom mu čistila pluča.U jednom trenutku nije više mogla podnjeti tu strahotu borbe sa smrču,tu nepodnošljivu bol koju je osjećao,gledala ga je kako se guši u pokušajima da dođe do zraka,cijelo ga je tijelo boljelo,otvarao je usta kao utoljenik kada uspije glavu na trenutak podići iznad vode i udahnuti.Izašla je u hodnik.Kroz prozor se naziralo prvo danje svijetlo.Svitalo je.Sjela je na klupu i gledala u vrata liječničke sobe.
    Ujutro je došao šef odjela.Poslao je majku i nju u hodnik jer ga je želio pregledati.Zatvorila je vrata iza sebe i sjele su na klupu.Još joj je pred očima ostala slika kako sjedi na krevetu,teški ga kašalj zgrčio,čelo mu je orošeno hladnim znojem,a liječnik stoji kraj njega.Slušala je kroz zatvorena vrata hroptaje koji nisu prestajali. Zvuk kašlja se razljegao hodnikom i činilo joj se da grmi i razlježe se na sve strane,ulazi u svaku poru njenoga biča.Nije bila svijesna koliko je to trajalo.Onda se začulo teško krkljanje, hroptaj,i onda tišina.Tišina.Sve se smirilo.Nikakvog zvuka više nije bilo.Sva se zgurila u klupi,dah joj je zastao,slušala je napeto u isčekivanju.Ništa.Mir.Znala je da je kraj.Umro je.Smrt koju je cijele noći prizivala za njega,koju je istom onom usrdnošću kojom je godinu dana prije molila Boga da mu da život ,molila da ga uzme i da mu olakša boli koja je obuzela to izmučeno tijelo od kojega nije ostalo ništa osim kostiju i žute kože koja ih je mlohavo prekrivala je ušla u sobu.Sjedila je mirno i ništa nije osjećala.Znala je da ga više nema,ali se nije pomakla.Nije osjećala niti olakšanje niti bol. Sve je u njoj bilo mrtvo,samo je sjedila i slušala tišinu.Mir ju je obuzeo,ukočio svaki pokret.Vrata sobe su se otvorila,liječnik je išao prema njima i zastao ispred njih.

    Gledala je u otvoreni lijes.Lice mu je bilo bijelo,oči zatvorene,a ispod bijelog prekrivača nazirale su se sklopljene ruke.Nije plakala.Suze su usahle ,samo je težina pritiskala grudi.Sva je bol bila isplakana i činilo joj se da ničega više u njoj nema,ništa više ne može dati,sve je bilo ispijeno,sve je bilo potrošeno,to zapravo i nije bila ona,tu,uz odar je sjedila njena ljuštura, njen vanjski dio,a nutrina njena je nestala,bivala ispijena,usahla,mrtva.

    Poklop lijesa se spustio,čula je krik koji se razljigao prostorijom i osjetila ruke koje ju pridržavaju.

    "Pod kamenom crnim riječi u stihu skrite"



    Zvala ju je majka.Trebalo je njegovu posljednju volju izvršiti.Stavio ju je na list papira koji je sada držala u ruci i gledala u njega.Pred očima su joj se nizale riječi-svome sinu ostavljam....Čitala je dalje - ostalo neka se razdjeli na sve slijednike.Prelazila je očima po papiru,tražila je riječi koje je tolikih godina željela čuti iz njegovih ustiju a nije ih dočekala,tražila ih je napisane,ali ih ni tu nije nalazila.Srce joj se sledilo.Počela je čitati ispočetka,možda ih je previdjela u toj čežnji da ih barem vidi ako su joj izgovorom bile uskračene.Vidjela ih je u svojim mislima,trebalo je pisati-svojoj kćeri....Po peti je puta očima pretraživala napisane riječi i sve je jače bol obizimala cijelo tijelo.Suze su tekle niz lice,list papira joj se cerio u lice,i postala je bolno svijesna - ništa se u njegovom srcu nije promjenilo. Sve je godine živjela u zabludi.Tu,u svojoj posljednjoj volji pokazao joj je to, ostavivši svo svoje obiteljsko nasljeđe sinu,a njoj je odredio od onoga što je za svoga života stekao.Riječima kojim je nije spomenuo.I nakon zadnjeg daha svoga života povrijedio ju je još jednput.

    U njoj se rodio prkos.Nije više osjećala bol,bijes je ispunio cijelo njeno biće,i odlučila je.Uzeti će ono što joj ne želi dati,uzeti će dio,sasvim mali,njemu za inat uzeti će od njegove djedovine ono na što po rođenju ima pravo.Sasvim malo,mrvicu,simboliku,manje od prava,ali postati će na silu ono što joj on nije priznavao da je.


    Sjela je na rub crnog kamena i zagledala se u sliku.Oči su gledale kroz nju,ne dotičući je.Sva se bol skupila u njoj.Boljelo je to što joj je uskratio..Boljelo je i ono što joj je dao,i što joj nikada neće moći oduzeti,niti za života niti sada kada ga više nema-dar napisane riječi koju je dobila od njega rođenjem i koji ju je gušio zakopan u njenoj nutrini i pekao je i čekao da se kao vuklkan vine i provali u riječima ispisanim na bijelim listovima.Inat se rodio u njoj.Neka peče.Odriče ga se,i nikada ga koristiti neće.Neka zakopan u dubini duše ostane,neka ga prašina pokrije okovanog. U inat tebi oče.To što je tvoje ne želim.Neka me riječi guše,neka me sateru i uguše,vratiti ću ih jednom kada me više ne bude,vratiti ću ih tebi nekorištene, zakopane ispod crnog kamena.Tebi u inat oče,tebi koji nisi mogao izgovoriti samo dvije riječi...


    Ima jedna priča mala
    U pet bi riječi stala...




    "Nemoj budit odsanjane snove.
    Pusti,nek miruje ono čega ne bi.
    Odveč rano zamoren životom
    samo čemer osjećam u sebi"
    Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima.

  2. tuatha, hvala na tvom postu od seljaka:

    pex (05.05.14)

  3. #2

    Član od
    Oct 2013
    Lokacija
    Priroda
    Postova
    316
    Zahvala
    44
    99 x hvala u 49 postova

    Normalno Odgovor: Iz arhive sjećanja

    Priča.Napisana.Izrečena. Dan,dio života,pretočen u riječi,ustoličen u nečijem sjećanju,otrgnut od zaborava minulog vremena.Dio života podijeljen sa nepoznatim i nestvarnim ljudima koji čitajući ga, žive ga ponovno sa vama.


    Nisu svi dani života lijepi.Nisu sve priče lijepe.Ali mogu biti.U pričama mogu.I kada ih uzdigneš na prijestolje bezbrižnosti i prihvačanja lakrdija što nam ih priređuje život,lako možeš izmamiti osmijeh u kutovima usana čitatelja.I on,zapravo i nesvjestan svih mučnih i teških trenutaka nastanka jedne priče,jednog proživljenog dana,lakomo i pohlepno guta slova u času trenutnog zadovoljstva, ne shvačajući da je stvarnost ipak nešto drugačija,i da je pisatelj priče u času njenog stvaranja proživljavao iste one trenutke u svome životu kojh se najčešće najradije nikada ne bi sjetio,kao i on svojih-onih koji dugo poslije ostavljaju gorčinu u duši i nedaju smiraj u tenutcima samoće.

    Ima i lijepih priča.Lijepih dana života.Ali,koliko se god trudili lijepe priče zadržati u sjećanju i živjeti ih u budućem vremenu,one koje nisu lijepe uvijek nekako lakše isplivaju,grčevito se drže na tronu uspomena.I čim ih više guraš u dubinu zaborava,i nedozvoljavaš im da dopiru u trenutnu stvarnost,u času neopreza dotaknu te vrhovima prstiju i uzlete u vodoskoku razbijenog stakla tresnutog po mramornom podu.I ti si ponovno u danu priče i sjećanja krenu.

    Lijepe priče.Sretni dani našeg života.Sretni su ljudi koji ih imaju više od dana koji nisu sretni.Zapavo,sretni su svi ljudi,jer nije važno dali je dan proživjlen onako kako ga mi zamišljamo sretnim,važno je koliko smo sami u stanju predočiti si ga kao neizbježan slijed okolnosti na koje nismo mogli utjecati.I prihvatiti ih kao neizbježnost trenutka koji će proći i ojačati nas i učvrstiti vjeru u našu spremnost i snagu prevazilaženja svih prepreka životnih smicalica koje bolno ostavljaju traga u najskrivenijim dubinama duše.Nije to teško.Samo treba naučiti. Kada se jednom nauči,kameleonskom se lakoćom svi dani pretvore u sretne dane i lako je živjeti i sa onim što nas pritišće i baca na koljena potisnute realnosti.To je život.Zbir svih previranja,događanja, uskomešanih na lelujavoj stvarnosti, pohranjenih u skrivenom sjećanju.

    Život je moj.Vaš.Svaki dan života je naš.Proživljen sa drugima,sudionicima naše svakodnevnice,ali naš.I nikada,ali baš nikada,nesmijemo dozvoliti da ga živimo onako kako drugi smatraju da bismo trebali.Grčevito i sebično treba ga nastojati u svakome novome danu podrediti svojim potrebama.Svaki dan jednoga života prolazi kao voda što otječe rijekom.Oteče,i nikada se više ne vrati.I kada prođe,ne proživimo li ga tako da ispuni naše potrebe i očekivanja izgubljen je zauvijek.To ne znači da sudionicima našega života ne trebamo dati sebe.Dati nekome sebe dio je života koji uljepšava svaki proživljni dan i daje svrhu našega postojanja.Pobuđuje sve ono skriveno u nama, ono naše,najnašije,ono što želimo podijeliti samo sa nekim do koga nam je stalo, koji danima našega života ne dopuštaju da nas zgaze u času posrnulih očekivanja.Ne dati sebe lišilo bi svrhu svih razloga našega postojanja i ispraznilo sve ladice svakodnevnice na kraju minulog vremena.

    Vrijeme prolazi.U svakom trenutku vremena prolaze i sjećanja.Neka se vraćaju,neka se ukopaju duboko u nama i samo se pobuđena trenutkom sretnog ili nesretnog dana ponovno vinu i zabljesnu u mislima.I tada,u tom dijeliću ponovne stvarnosti možemo ispričati priču.Onakvu kakva je doista bila,ili onakvu kakvu smo spremni predočiti si je radi lakšeg i bezbolnijeg prihvačanja i spremanja u dubinu sjećanja.I kada ispričamo priču taj smo dan života podijelili sa drugima.Dali ga da ga prožive sa nama,da osjete trenutak naše radosti ili bola,dozvolili da zavire u skrivene misli i osjete sve naše pritajene čežnje zavijene u jednostavnost izrečenih riječi.

    U životu svake osobe ima tisuće priča.Jedan dan života-jedna priča.Većina njih je ispričana samo nama.Samo rijetke dijelimo sa drugima.
    Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima.

  4. #3

    Član od
    Oct 2013
    Lokacija
    Priroda
    Postova
    316
    Zahvala
    44
    99 x hvala u 49 postova

    Normalno Odgovor: Iz arhive sjećanja

    CRVENKAPICA



    Crvenkapica

    I

    U jednoj velikoj velikoj šumi,tamo iza najvećeg brda, nasred livade kraj potočića malog, živjela je bakica u svojoj krasnoj kućici.I imala je bakica prekrasan krevet sa baldahinom u kojem je ležala i ležala i nikako joj se nije dalo ustajati a jako su joj se jeli kolači.A imala je bakica i prekrasnu unučicu Crvenkapicu koja ju je posječivala,uvijek pješice,i uvijek onim puteljkom popreko koji je krivudao uz grmlje i visoka stabla,jer je mala skontala da je tuda bliže. A u toj šumi je živio i jedan strašni vuk.Velke oči,kusav rep,malo krezub i malo šepav..A živio je i jedan lovac Luka koji je cijeloga života lovio vuka.

    I probudi se bakica iza popodnevnog odmora,otvori oke i prvo što joj se pred očima ukaže - soba oko nje pleše,sve se okreče.Skužila je odmah - pao joj je šečer.Znala je šta mora napraviti - uzela je leče,namjestila ih na brzinu,zgrabila mobitel i otipkala - 095/555555.Mobač je zvrndal i javila se Crvenkapica -
    -Alo baba,kaj ima?
    -Brzo,hitno,donesi mi kolače,pao mi je šečer - dahtala je bakica - ne one trduše,biskvitne donesi,gebis mi je puknul sinoć dok sam sanjala kak jenom fajn gosponu nudim jabuku,a on je rekel da bu zel samo ak mu komada odgriznem i v usta metnem.I kak sam ja zagrizla,gebis puko.Moreš i tiramisu deti v košaru ak imaš spečeno - ak nemaš,onda ništ, požuri,hitno je. - brundala je bakica u mobitel.
    -Odmah,evo jurim odmah baba - biskvitne imam,tiramisu smo pojeli,ali ti budem metnula jednu čokoladu s lješnjacima - rekla je Crvenkapica,zgasila mobitel,zgrabla košaru,napunila je biskvitnim roladama i zaher tortnim šnitama i jednom Milka lješnjakovom i dala si put pod noge.
    Veselo je Crvenkapica skakutala puteljkom,gledala lijevo,desno,tu i tamo ubrala neki cvjetak usput,i tak je došla do jednog velikog grma.U grmu je nešt šuškalo.Crvenkapica je stala.Šuškalo je i dalje.Crvenkapica je iskolačila oči i gledala i osluškivala - a onda je iz grma iskočio strašni vuk.Zlokobno joj se nasmiješio.
    -Kaj ti to imaš u košari Cevenkapice? - pitao je vuk a oke su mu zlobno sjale.
    -Kolače - rekla je Crvenkapica.
    -Očeš mi dati malo da probam?-pitao je vuk.
    -Nema šanse - rekla je Crvenkapica.
    -A očeš mi dati da pomirišem cvijeće?-pitao je vuk.
    -Nema šanse -rekla je Crvenkapica,nadurila se i opalila vuku vritnjak nježnom nogicom obutom u drvenu klompu.
    -Joj,joj,joj- rekao je vuk i počeo skakutati na tri noge a kusavi mu se rep vukao po zemlji.
    -Kaje mali,boli,a? Tak ti i treba,kolače bi ti bakičine žderal,nije ti dosta kaj se čokolade prežderavaš,pogledaj su zube ti krezubo strašilo,pol ti ih fali a pol su ti puni karijesa - oš ti već jednom otići zubaru,kaj očeš kaj budeš socijalne dobil,kak ti misliš čokoladu od lješnjaka sa socijalnima jesti - govorila mu je Crvenkapica i pritom ga grdo gledala i još ga jednom opalila ispod koljena.
    Vuk je zastal , primil se za jaja i opalo Crvenkapici šamarčinu.
    Crvenkapica je zastala ko da ju je grom strefil.Lice joj se zacrvenilo od šamarčine a klikeri su joj delali sto na uru.A onda je zavrištala-
    -O jebo te da te jebo! Sad budeš ti vidjel svoga vraga! Daj mi mobača sim,ja sam svoga zaboravila doma,daj odmah,sad budem ja zvala lovca Luku nek odmah dojde i nek ti spraši dve tri kugle v ta tvoja jaja,ionak su ti već salmonelna kolki si stari bedak,a i to te bude naučilo da se damama ne ljepe šamarčine. - dahtala je Crvenkapica sva zajapurena od bijesa,a lice joj je još uvijek bridjelo i jasno se ocrtavalo vukovih pet prstiju na njemu.
    __________________

    II

    Od te teške istine se vuk postidio , izvine se crvenkapici i ponudi joj pratnju kako bi sigurno prošla kroz Strašnu Šumu.

    Crvenkapica ga je gledala podozrivo ispod oka - aha.To bi on.Da je prati kroz šumu - mislila je dalje - je. A onda bude onak, usput, kao slučajno, jel, malo se trknul u nju, pa kada budu išli preko one brvi preko potočića se bude kao slučajno spotaknul i dok bude kao htio pasti bude se zgrabil za njene cice četvorku koja bude dok poodraste do kraja sigurno i čvrsta petica, a onda ju bude sigurno počel i nagovarati na još nešt što joj je mama rekla da se nesme dati ni od koga nagovoriti, a pogotovo ne od nekakvog starog pedofiličnog perverznjaka. I još k tome - vuka. Ali da je to lovac Luka u pitanju, da je ON ponudio da je prati kroz strašnu šumu, eh, to bi već bilo nešt čist drugo - tu bi mogla riskirati i grabljenje za cice, a možda čak i za nagovaranje....mislila je tako Crvenkapica, ali o tome što je mislila vuku ništa nije govorila. Najprije je u mislima napravila lukavi plan,a onda se umilno nasmiješila,na licu joj se pojavio takav krasni smiješak da su i slavuji u krošnjama zapjevali.I rekla vuku-
    -Jao vuče,dragi dobri vuče,kao si ti pažljiv i drag,jako sam ti zahvalna na tvojoj ponudi,ali daj ti meni svejedno svoj mobitel da se ja javim bakici - evo već poprilično kasnim,pa da se ona ne brine.
    Vuk je,ništa ne sluteči odmah brzo posegao rukom u lijevi đep,ali je zaboravio da mu je lijevi šuplji, i u onoj brzini i želji da ga brzo zgrabi i pruži Crvenkapici, ruka mu je poletjela naniže i zgrabila ona njegova salmonelična jaja takvom žestinom da su mu se uši digle u zrak, a ono izdajničko iznad njih po čemu je lukava Crvenkapica i skužila njegove namjere naglo spustilo - ma kaj spustilo, palo je to ko da si bacio kamena s ramena u duboko, zimski hladno more.
    __________________

    III

    U lijevom đepu mobača,naravno, nije bilo. Pa je vuk,nakon što su mu se oči koje su mu nakon posljedica onoga čvrstoga stiska skočile fkriž i sada vratile u normalu, stavio desnu ruku u desni đep, ali ovaj puta oprezno i polako,i usput odmah, od početka ulaska ruke u đep polako i oprezno pipao. I napipao. Odahnuo je. Mobač je tu, sada će on ispuniti želju toj krasnoj mladoj dami.Toplina mu je prošla vučjom dušom,a milina mu se razlila cijelim njegovim vučjim tijelom,sve do kusavog repa.....
    - Evo,evo ti Crvenkapice,zovi.Zovi i razgovaraj kolko god ti drago,za vaku ljepoticu ne gledam na trošak - govorio je vuk,a oči su mu sjale ko dvije špekule na ljetnome suncu.
    -Hvala ti kusavi, krezubi vuče - rekla je Crvenkapica i već je tipkala dobro poznati broj - 091/111112.Mob je zvrnadao,a sa druge strane sa javio lovac Luka.
    - Alo,ko je? - pitao je lovac Luka.
    - Ja sam,Crvenkapica - rekla je Crvenkapica.
    - Šta ima,mala? - pitao je lovac Luka.
    - Ma problem,velki problem,kaj da ti velim - gugutala je Crvenkapica.
    -Problem? -začudio se lovac Luka - kakav problem - pitao je dalje.
    Crvenkapica je duboko uzdahnula i ispričala sve kako je bilo. Kada je završila priču,još je jednom uzdahnula,a onda nastavila:
    - Ako bi ti mogao doći,pa ti da me pratiš kroz strašnu šumu,znaš,znaš,ja se sada jako bojim,a ti si tako jak i imaš pušku, a nebi ti to bilo đabe,imam ja nešt slatkoga za tebe - zajapurila se Crvenkapica i pričala sve življe i pritom mislila na svoje četvorkice koje taman pašu u one njegove lovačke ogromne šake - ja bi to tebi nadoknadila.
    Sada je lovac Luka zaustavio dah i u sekundi mu blijesne misao - slatko!!!!! Pa zapita:
    - A jel imaš Zaher tortu našnitanu možda u košari?
    - Imam,imam i biskvitnu roladu i Milku lješnjakovu - odgovorila je Crvenkpica u dahu.
    - Stan mala,ne miči se,ostani đe jesi,stižem,letim,jurim mala,čekaj i da se nisi makla - vikao je Lovac Luka u mob i istovremeno zgrabio pušku,zalupio vrata i potrčao najbrže što su ga noge nosile. Puhao je, u licu se zacrvenio,gubio je dah,noge su mu se zaplitale,ali odustajo nije.Grabio je brzo prema lokalnoj cesti.Kada je stigao,stao je,pogledao lijevo - desno,a onda otišao nekoliko metara dalje do putokaza na kojem je velikim bijelim slovima bilo ispisano - Iza Brda.A ispod toga - Strašna Šuma. Put je vodio u istom smjeru,ali on nije išao za Iza Brda - kaj bude uostalom tamo,tamo živi Bakica, on se obečal Crvenkapici za pomoć,naravno,za malu nadoknadu,slatku,pa bude on išel za Strašnu Šumu.
    Stao je odvažno uz rub ceste i dignul palac.U mislima mu se smiješila zaher šnita......
    ________________
    IV.


    Slušao je vuk Crvenkapicu i skužio je odmah - lukava mala mu je smjestila.Iskoristila ga je, nasamarila ko starog bedaka. Nije ona zvala bakicu nego onog bezveznajka s puškom,onog nula dvaestpet,metar i žilet,ali istinabog nabildanog sa onim pločicama umjesto mišiča, onog kaj ga kundak puške po riti i nogama lupa dok si ju dene na rame i hoda s njom i kurči se ko da je Boga za jaja vlovil, njega je zvala, i to na njegov trošak, a jedva je za bon od pedeset kuna skucal pare i sad ih je ona ulupala na njega, toga posranca,blentavca,fuj,toga kaj je još dok je pelene nosil na njega oko hitil i lovi ga i progoni po cijeloj Strašnoj Šumi.
    Tako je mislio vuk i još je jednom u sebi rekao jedno ogorčeno "fuj",a onda je bez ijedne izgovorene riječi zgrabio Crvenkapici svoj mobitel iz ruke, i uz jedno glasno - tuka - odstupio dva koraka,okrenuo se i pogledao je ledeno, i tiho zlokobno promrmljo;
    -Vidjeti ćemo se mi opet- i okrenuo se i u brzom trku nestao u grmlju.


    Lovac Luka je držao palac na rubu ceste,već mu je sav poplavil,utrnul,ali on se nije dal. Nek poplavi i tak da mu ga amputirati budu morali,ali on bu zastopiral neko vozilo,makar stopiral do pol noći. Ali ko za inat,peljal se nije nitko.A njemu se tako žurilo......u mislima su mu stalno odzvanjale Crvenkapičine riječi - "imam za tebe nešto slatko" i to mu je davalo snage da istrpi dokle god bude potrebno......čežnja se prelila čitavim njegovim lovačkim tijelom.
    A onda se polako počeo nazirati spas.Tamo iza zavoja nekaj se micalo.Onako,čist polako,mic po mic - ali se micalo.
    Polako ali sigurno lovcu Luki primicao se Štefek sa svojim gumenjakom kojega su vukle Šeka i Tigra,njegove dvije ljubimice,njegove dvije kravice koje on ni htel prodati niti dok je cijelo selo već sve svoje sprodalo.
    Vedjel je Štefek već zdalka da lovac Luka stoji kraj ceste, a dok je došao blizu vedjel je i njegov poplavjeli palac u pozi - "Stop".Pak je dok je došel čisto uz njega zategel vojke Tigre i Šeke i viknul im - hoooooojjjjjjjjj. Kravice su stale,a Štefek je zapital lovca Luku;
    - Kaje,a kam ti to stopiraš lovac Luka?
    - Tu,za Strašnu Šumu - rekao je lovac Luka. Čekam već dvije ure,već mi je cijeli palec poplavil i zatrdil se,a sve mi je ostalo već tak gnjecavo i mekano kaj više niti stajati nemrem - nastavio je lovac Luka.Tak sam se straššo žurio,trčao sam kaj sam se sav spotrti štel,a sad tu tavorim.Bi ti mene prebacil do Strašne Šume,imam nekog hitnog posla tamo. - zamolio je lovac Luka Štefeka.
    - Kak ne,odi,skoči u kola,otpeljal te budem ja,nikaj se ti ne brini,samo se lepo tu zavali na ove bale slame,i za čas smo mi tamo.
    Lovac Luka je legao,Štefek je vojčice Tigri i Šeki popustil,zamahnul bičem,zaviknul jedno - Ajjjjd Tigra,Šeka - i kravice su krenule. Prošli su kraj putokaza kraj kojega je lovac Luka stopiral dvije ure i na kojemu je pisalo velikim bijelim slovima - Strašna Šuma-200 metara.
    __________________

    Crvenkapica je sjedila na panju već dobre dvije ure i nervozno se vrpoljila.Taj lovac Luka sa velikim šakama nikak da stigne.Padao je mrak i ona se teška svoga jadnog srca odluči da krene sama kroz Strašnu Šumu.Bila je malo ljuta.Taj neotesanec - obečal joj je da bude došao,i ona je već otkopčala gornja dva gumba na svojoj bluzici a sada od toga nebu ništ,jedino bude upalu pluća zgrabila,evo,već je počela kihati.Srdito se zakopčala i zamakla iza grmlja po vijugavom puteljku.

    Vuk je jurio šumom ,dahtao i slinio,a onda klipsio.Sjeo je na zemlju i razmislio.Sada su mu se kolači jeli više nego ikada - potrošio je silnu energiju u trku a želudac mu je već odavno bio prazan,a oženjen nije bio,tako da na neku finu večericu sa desertom od dizanih kolača sa makom doma nije mogao računati.Zato je sada smišljao podli plan - otići će u bakičinu kučicu i........

    Kada je stigao već se počelo mračiti.Pokucao je na vrata,a iz kuće se čulo -
    -Tko je,jesi to ti,Crvenkapice? - pitala je bakica
    - Ne,to sam ja,tvoj pajdaš,vuk. - rekao je vuk.
    - Uđi,otključano je - odgovorila je bakica, i vuk je otvorio vrata,pojurio do bake i strastveno je zagrlio. Ma bili su oni stari prijatelji,četvrtkom su se redovito družili, plesali uz pjesme na radiju,a bakica je spremala večeru pa su se prežderavali do duboko u noć.A osim toga,bakica mu je dozvoljavala da ispunjava svoju maštariju, zapravo seksualnu perverziju o kojoj je bio ovisnik - davala mu je da oblači njene haljine i da se pretvara da je žensko.
    - Daj jednu haljinu - rekao je vuk,onu crvenu,onu krasnu koju sam obukao za rođendan - molio je vuk.
    -Neće ići - rekla je bakica - zaflekao si je pa sam je odnjela u kemijsku,ali ti bum dala onu roza sa volanima i šljokicama,u njoj budeš predivan,pravi komad, budeš se pogledal u ogledalu,budeš vidjel kak buš cakani.Svaki frajer bude pal ne tebe,sto posto - gugutala je bakica sva presretna što je dobila tako dragog gosta.

    Vuk je plesal sa bakicom,baš se na radiju vrtjela ona Danijelina - "imam četiri loše strane,bolje bi se reklo da su mane".......i dok se on vrtjel u krug sa njom u naručju sine mu zločesta ideja - kak se domoći crvenkapičinih kolača i da vuk bude sit a bakica si nebu mogla ništ pomoći. Pakaj kaj su oni prijatelji, kolači su njegova najveća strast, a svaki vuk ima svojih mana - laže, vara paralelno, u kolače je zaljubljen svakodnevno, i sada bude bakicu zaključal i ostavil u špajzu, a onda, a onda, onda.....nije on bez veze hodal na dramsku u šestom osnovne,gluma je njegova tajna fikcija, bu on već na brzinu nešt improviziral prije nego se Crvenkapica pojavi na vratima.....i napravi vuk još dvaput tri jedan korak,pa se zavrti na jedan-jedan par puta tak kaj je bakicu počela vrtoglavica loviti, približi se špajzu, zgrabi kvaku i nanaglo otvori vrata,ubaci bakicu, zatvori ih usput dok je iz jedan-jedan prelazil opet na tri jedan, zaključa , ključ strpa u desni đep jer mu je lijevi bil podrapan pa se bojal da mu opet jaja ne dobe svoje, i sve u plesnom koraku odleluja do kreveta i legne onak u haljini u krevet.

    Crvenkapica je energično pokucala na vrata.
    -Tko je? - pitao je vuk koji se pretvarao da je on bakica.
    -To sam ja baba, kaj si tak već senilna kaj si pozabila da si si kolače naručila? - rekla je Crvenkapica pomalo srdito jer još nije mogla zaboraviti kak ju je lovac Luka zaribao.
    - Uđi,uđi,kaj bi pozabila,cijelo vrijeme si na zaher našnitanu mislim, daj brzo košaru sim - gugutao je vuk koji se je pretvarao da je bakica.
    Crvenkapica je došla do kreveta,sjela i zagledala se u bakicu. Taman ju je htjela upitati zašt ima tako velike oči kada je vuk naglo skočio iz kreveta,zgrabio košaru,izvadio zahericu i prožderao je prije neg je Crvenkapica uspjela izreći jedno zgražajuče joj. A onda je zgrabio roladu i nju taman počeo žvakati kada se iznanada na vratima pojavio lovac Luka. Držao je pušku na gotovs uperenu u vuka i povikao jedno glasno i oštro - stoj, niti makac!
    Vuk se zaledil od straha.
    - Skidaj tu bakičinu haljinu tranvestistu jedan nastrani - zapovijedio je lovac Luka - kaj je nebuš zakrvavil dok ti napenalim kuglu vrit - mrko je gledao lovac Luka u vuka.
    Vuk je gledao u lovca Luku i lovac Luka je preko nišana gledao u vuka.
    Nevoljko je vuk skinuo roza haljinu na volane i šljokice. A tak mu je fino pasala, bil je cakani ko lutkica u njoj.Njegovo vučje srce je pucalo od žalosti,ali je poslušao.
    - Pa nije taj vuk niti tolko loš, je da je već sav nekako ofucan i star,ali vidi te mišičave noge,vidi tu malu čvrstu guzu - gledao je lovac Luka preko nišana u vuka i nekako ga lovila milina i toplina mu se širila lovačkom dušom.
    - Gle ti tog lovca Luku - mislio je vuk, je da je metar i nešt,ali kavu pušku ima, kak samo fino izgleda u tom lovačkom odijelu, joj kak se ja palim na lovačko odijelo - mislio je vuk a očice su mu dobile plamteči sjaj.
    A onda je lovac Luka opet progovorio,ovaj puta meko i nježno. -
    -Znaš kaj vuk,odi malo sim,imam nešto važno da ti reknem.
    Otišli su iza visokog grma......

    Crvenkapica je sjela na panj pokraj sjenice i gledala kak se grm svaki čas trese.
    - Tak,mislila je - tak mi i treba. Koga sam vraga njega zvala da mi pomogne, bolje da sam zvala lovca iz "Snjeguljice", ili iz "Ivice i Marice" , oni bi sigurno uzeli ono slatko iza gumbiča na bluzici a ne starog krezubog karijesnog vuka,ili Princa da sam iz "Trnoružice" zvala, ili....ma ne ,drugi puta budem zvala Sedam patuljaka u pomoć,ni vrag da su i oni svi pederi, bu se valjda našel bar jedan pošteni koji voli slatko......iza gumbiča.


    The End
    _______________
    Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima.

Bookmarks

Bookmarks

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •